Preokrenula život da bi brinula o dementnoj majci i pomoglo je

Žena koja je prodala svoju tvrtku kako bi svoju dementnu majku iz doma mogla uzeti k sebi i posvetiti joj sve svoje vrijeme kaže da je to značajno poboljšalo stanje i sposobnosti njene majke

– Tko god danas navrati u moj dom vjerojatno neće shvatiti da starica koja mi pomaže pokupiti i složiti rublje dok čavrljamo o tome što je pročitala u novinama, ili da ta žena koja diktira gdje da u vrtu posadim koju biljku, ima dijagnozu strašne bolesti – naglašava Jane te dodaje kako su se stvari, zapravo, jako promijenile na bolje otkad je, danas 94-godišnju, mamu povukla iz doma. U domu je, naime, već bila izgubila sposobnost čitanja i pisanja, stavili su je u pelene i nije znala što učiniti s ručnicima, koje danas bez problema slaže u uredne kvadrate.
U domu su uvijek ljubazno razgovarale, ali mama se ponašala kao beba, a ne kao inteligentna žena kakva doista jest. Dakako, nitko nije imao vremena s njom razgovarati o dnevnim vijestima, iako treba reći da je tada nisu previše ni zanimale, priča Jane.
– Nisam mogla podnijeti pomisao da će tako izgledati kraj njenog života, pa sam počela s organizacijom ideje da je dovedem k sebi. Od dana kad se preselila u moj dom u Surreyu, usredotočila sam se na ono što je još mogla učiniti, a da zadrži dostojanstvo i nekako ide naprijed – kaže Jane. To znači da stalno mora razgovarati s mamom o tome što radi dok ju odijeva, ili priprema obrok, inzistirati na tome da joj pomogne kad mora na zahod, umjesto da joj samo stavi pelene, te dodati joj novine u ruke i potaknuti ju da nešto pročita, htjela to ili ne.

– Mama opet može čitati i pisati, razgovarati telefonom sa starim prijateljima i upravljati onim što gledamo na TV-u. I liječnici su zbunjeni napretkom u odnosu na 2015., kad joj je demencija dijagnosticirana – kaže Jane. Na mini mentalnom pregledu stanja tada je dobila ocjenu 16, što je ukazivalo na umjerenu do tešku demenciju, i očekivalo se da će se ocjena smanjivati kako bolest bude napredovala. Unatoč tome, na ponovnom testiranju prošle godine, mama je dobila ocjenu 20, što je ogroman napredak. Naime, povećanje kognitivnih sposobnosti nakon dijagnoze je jako rijetko.

– Naravno, mama nije izliječena i nikada neće biti, ali vraćeno joj je dostojanstvo – kaže Jane. Dodaje kako se ona sama morala suočiti s tim da je demencija degenerativna bolest. Tako je nedavno primijetila da mama mnogo više spava i češće se ponavlja. Ponekad izmišlja stvari, priče koje joj se čine vrlo stvarnima, pa i ona ponekad sudjeluje u tome.

– Na primjer, čini se da misli da je moja kuća zapravo njezina i da sam ja ona koja je trebala doći živjeti s njom. Ne znam zašto misli da je to potrebno, no svejedno joj redovito zahvalim na tome što me primila u svoj dom – priča Jane. Ako joj mama iznenada kaže da joj je rođendan, jednostavno joj čestita i pripremi slavljeničku šalicu čaja.

– Nije važno je li pogriješila, skakućem i dam joj rođendanski poljubac – kaže Jane. Dodaje kako je mama dok su ona i sestra bile male bila kod kuće s njima dok nisu krenule u školu, a onda je radila skraćeno kao tajnica u liječnikoj ordinaciji. Otac je bio upravitelj velike tvrtke i umro je od raka 2005. godine.

– Danas tretiram mamu kao pametnu, inteligentnu ženu kakva je bila. Zato je nikad ne ispravljam kad nešto pogriješi, jer bi to samo poljuljalo njeno povjerenje i bacilo je unazad. Dopuštam joj da sama bira što ce jesti, što će odjenuti i što ćemo gledati na TV-u i samo joj pomažem da se bori sa situacijama u kojima se ne snalazi – ispričala je Jane za Daily Mail.

– Dam joj nekoliko opcija da joj bude lakše odlučiti, ali uvijek njoj prepuštam kontrolu i vjerujem da je to pomoglo da joj se stanje poboljša – dodaje. Jane nikada nije imala djece, pa danas mami može posvetiti sve svoje vrijeme.

– To je značilo da moram prodati uspješnu tvrtku, kako bih mogla biti s njom svaki dan i po cijeli dan – kaže Jane. Ističe da to nimalo nije lako. Naime, iako nastoji štedjeti, moguće je da će trebati financijsku pomoć države, jer ne zarađuje. Briga za mamu utjecala je i na njene odnose s muškarcima, kao i s prijateljima, jer je sve vrijeme posvetila mami.

– Moja sestra živi u inozemstvu, što povremeno pojačava moj osjećaj usamljenosti. Ali, ne bih ništa mijenjala – kaže.
Inače, prije nego što joj je dijagnosticirana demencija, njezina je majka postala malo zaboravljiva. Nisu previše brinuli, jer je bila riječ o 89-godišnjakinji. No onda je teško pala, pa je morala na operaciju kuka. Kad je dva tjedna nakon toga napustila bolnicu, imala je potpunu demenciju.

– Liječnici su objasnili da se brza pojava bolesti obično događa nakon šoka ili nesreće kakvu je imala mama. Ona je radila kao tajnica kod liječnika sve do njene 80. godine, a nakon toga je nekoliko dana tjedno volontirala u udrugama i pomagala starijim ljudima koji nisu bili tako aktivni. Još je vozila i imala dozvolu na još neko vrijeme, no odjednom je postala krhka starica – kaže Jane. Isprva se činilo da je smještaj u domu najbolje rješenje, no ubrzo se pokazalo da tako potpuno gubi kontrolu nad vlastitim životom.

– Kad je doselila k meni, činila se užasno zbunjenom. Strašno bi se uzrujala i tražila da je ostavim na miru, pa me čak i kratko tuširanje znalo dovesti do toga da se osjećam emocionalno iscrpljeno i fizički loše. S vremenom sam pronašla vrlo kvalitetan tim za njegu i pomoć u kući koje mama voli i koji obavljaju jedan dio njege, pa se ja mogu usredotočiti na kvalitetu života – priča Jane. Puno razgovaraju, šetaju, sve poslove u kući rade zajedno.

– Ljudi često kažu da sam divna zato što se tako brinem o njoj. No ona je meni bila nevjerojatna mama, tako da je za mene privilegija to što joj to mogu uzvratiti – zaključuje Jane.

24sata

Odgovori