PISMO JEDNE TUŽNE MAJKE

Sine moj, kao da je jučer bilo, kada sam te na ruke uzela, kada sam osjetila tvoje malo tijelo u svom naručju.

Postao si, i ostao sav moj svijet, moja radost, moja snaga, razlog mog postojanja. I kada je bilo najteže, kada sam, ko zna koliko puta pala, znala sam da moram ustati, znala sam da postoji jedno malo biće koje me treba. Padala sam, ustajala, posrtala, ali isla dalje, Ti si bio moj motiv, ti si bio ono nešto i neko, ko mi je uvijek davalo nadljudsku snagu da idem kroz život, da se borim, da pobijedim sve probleme, da izdrzim, da pobijedim zivot. 

 


Sjećam se tvojih prvih koraka, prvih izgovorenih riječi, koje su majčinom srcu bile kao najljepša muzika. Sjećam se svoje strepnje i svoga ludila kada te nesto zaboli, sjećam se tog ludačkog straha da će ti se nesto dogoditi, koji me i sada prati.

 


Smijala sam se kada si se  ti smijao, plakala, kada si ti plakao, dijelila s tobom tvoje radosti, tuge, tvoje strahove, bila tu kada si posrtao, dizala te i to me činilo sretnom, ispunjenom, jakom. 

 


Sjećam se i pitam se gdje je to vrijeme, kuda nestade moja radost, šta se to dogodilo i kada se dogodilo.

Sada sam stara, na kraju puta, i sada možda ne znam ništa, ali bilo je vremena kada ni ti nisi znao, a ja te s ljubavlju učila.

 


Sada ne mogu raditi kao nekada, ali bilo je vremena kada ti nisi mogao raditi, a ja se krvavo borila da ti pružim što više, sine moj.
Izdao me glas, kada tiše pričam, malo je nerazgovijetno, tada gundjam,. Da, ali bilo je vreme kada ti nisi znao govoriti, a ja te učila da izgovoriš svoju  prvu riječ.

 


Ako glasnije pričam, derem se, u pravu si sine, ponekad nemam kontrolu nad jačinom glasa, ali godine zivota su ostavile traga na mene. 

 


Počesto sam umorna, na kraju snaga, posrćem, možda mi treba ruka da me podigne, možda mi treba podrška, možda mi treba razumijevanje, topla riječ, mozda mi treba malo ljubavi, koju sam ja tebi nesebično davala i dajem cio svoj život.

 

Kada  vidiš suzu u mome oku, okreni glavu, pravi se da nisi primijetio, a ne reci da glumim zrtvu, manje će boljeti.

 

A možda to ništa nisam ni zaslužila, možda samo u svom staračkom ludilu mislim da to tako treba, možda nisam bila ni dovoljno dobra majka, možda je ovo moj usud i moja kazna.

 

Budi mi sretan sine moj, najviše što želim za tebe je da nikada ne upoznas tugu i bol, da nikada ne spoznaš usamljenost duše na kraju života.

 

Voli te mama i to je jedino što, ma koliko bila stara neću zaboraviti.

stizu-me-sjecanja

Odgovori