Kada ti se učini da nemaš nikoga, shvatiš da imaš majku i ogromnu planinu ljubavi uz sebe.
Ona te štiti, hrani i čuva, ona ti je tada sve i mijenja ti sve.
Zato što te razumije i sve ti prašta, upija tvoju bol, briše suze i kaže ti ono što ti malo ko govori, da te voli i prihvata takvog kakav jesi.
Spremna da te voli i u najboljem i najgorem izdanju, uvijek na tvojoj strani.
Za druge možda nisi dovoljno dobar, za nju si najbolji. Čak te stavlja i ispred sebe.
Kada ti se učini da su te svi zaboravili, sjetiš se majke i njenog zagrljaja, riječi, osmijeha, topline.
Da te zna mnogo duže, nego što samog sebe pamtiš i da je njeno prvo sjećanje na tebe.
Mnogo duže od tebe samog i prije rođenja, kada te je osjetila, čula, dodirnula preko njene kože
Majka
kao ruka podrške, majka kao rame za plakanje, majka kao otvoren dom kome uvijek možeš da se vratiš, majka kao jedini prijatelj koji ne napušta, majka kao ljubav koja se ne dovodi u pitanje, majka kao jedina krila koja ne mogu da ti odsijeku.
Ona te uvijek čeka i ona koja te uvijek ispraća. I brine, i kada ne treba.
Majka, za koju znaš da je tu za tebe. U koju ne sumnjaš i bez straha sve povjeravaš.
Čovjek u životu mnoge veze može da izgubi ljubavne i prijateljske, ali samo je sa majkom neraskidiva.
Čak i kada je izgubi, ona je tu, do kraja života, u srcu, duši, zato što je majka sam život, a i više od života.
Jedno bez drugog ne ide
Kao ni mi bez naših majki
A ni one bez nas.
