Iz rečenice “Nije mi ništa” uvijek vrišti najveći bol

Upoznajte mene.  Mene, budalu. Kad malo bolje razmislim. Kriva sam ja. Kriva sam ja zato što očekujem da će ljudi uzvratiti istom mjerom. Kriva sam zato što nikako da se opametim. Nikako da shvatim da se dobro dobrim ne vraća. To su samo bajke. Glupe izmišljotine kojima te namame i onda ti uzmu sve.  A ti ostaneš praznih ruku i zauvijek žališ za izgubljenim strpljenjem, osjećanjima, vjerovanjima, nadanjima. Kriva sam zato što sam naučila da vjerujem.

Naučila sam da poštujem. Naučila da slušam i savjetujem. Da trpim.  Šutim.  Da budem žrtva. Naučili su me. Ili ću biti dobar čovjek, ili neću biti. Naučili su me. Ali sam ja trebala znati bolje. Da, to sam ja. Osoba koju su lagali, vrijeđali, pljuvali, ogovarali, varali. I za sve sam ja kriva. Zato što sam naivna. Djetinjasta. Zato što sam vjerovala u ljubav. U poštovanje. Opet ista ja. Ona koju ne pogađa ništa. Koja ima svoj stav. Koja zna šta hoće i kad to hoće. Odmah sad.

Ona ja, koja ne plače i ne boli je ništa. Ona koja je otporna na sve. Ona koja svako jutro, mjenja slanu jastučnicu, umiva lice. Jer su je, tako naučili. Da bude vedra, nasmijana. Da se šali. Da ustaje u rano jutro i grabi svaki tren za sreću. Da se smije od ranog jutra. Da bude promjena koju želi vidjeti u ljudima. Da ne prođe pored prosjaka a da mu nešto ne dadne. Da ne dopusti da se odsluša ijedna pjesma a da i ona ne zapjeva. Ona osoba koju ništa ne dotiče. I ništa ne može da je povrijedi. I ništa ne može da sruši njena vjerovanja i uvjerenja. Aha, baš. Ja bi voljela, da samo na par dana budem užasno sebična. Totalno sebična gadura. Da mislim samo na sebe i na svoju sreću. Takvim ljudima se treba diviti. Zaista. Kapa dolje za umjeće. Ja očigledno nisam dorasla tome. Možda, nekad.

Autor: Valentina Š.