Mama, ima li malo mjesta i za mene?

Moj šestogodišnji sin je stekao naviku da, svakog vikenda, čim se probudi uđe u našu spavaću sobu i legne pored mene.

Ušuškao bi se uz mene čekajući da digitalni sat pokaže 7:00 – znak da može sići u dnevni boravak. Kada je prije nekoliko dana ušao u našu sobu, nije bilo dovoljno slobodnog mjesta na rubu kreveta da bi se popeo i legao pored mene.

Nježno mi je dodirnuo ruku i šapnuo: “Mama, ima li mjesta i za mene?” Dok sam se pomicala prema sredini kreveta, šapnula sam mu: “Za tebe će uvijek biti mjesta.

Ja baš i ne uživam u ranom buđenju, a naročito ne vikendom (jutarnje izležavanje vikendom je jedna od stvari koje mi nedostaju iz perioda kada nisam imala dijete).

Ipak, volim ovo posebno vrijeme za maženje, jer znam da će vrlo brzo doći dan kada će moj sin odrasti i prestati to činiti. Sam zahtjev da napravim malo mjesta i za njega nije bio posebno neobičan, ali nešto u načinu na koji me je upitao dirnulo me je i natjeralo na razmišljanje. Koliko mi je puta, u svakodnevnim prilikama, tražio da mu dam malo prostora, ali ja to nisam učinila? Više nego što sam spremna priznati.

“Mama, hoćeš li se igrati sa mnom?” (Ima li mjesta i za mene među svim tim posudama, rubljem i ostalim poslovima s tvog radnog popisa?)

“Mama, molim te ne ljuti se na mene.” (Ima li mjesta za mene u tvom srcu baš sada kada si ljuta zbog mojih postupaka?)

“Mama, možeš li malo leći pored mene?” (Ima li mjesta i za mene uz sve tvoje večernje pripreme?)

“Mama, jesi li čula što sam rekao?” (Ima li mjesta i za mene u tvom preopterećenom umu da bi poslušala što ti imam za poručiti?)

Tako često svojim obavezama dopustim da me zaustave kako bi se poigrala s njim.

Tako često dozvolim srditosti i nestrpljivosti da iz mene potisnu suosjećanje prema njemu.

Tako često dozvolim želji da imam “vrijeme za sebe” da me odvoji od tog dodatnog maženja s njim pred spavanje.

Tako često dopustim da me tehnologija omete u pozornom slušanju svog djeteta.

Srce me zaboli kada se sjetim svih propuštenih prilika da svom sinu dam mjesto koje mu pripada i tako učinim da se osjeća važnim i voljenim.

Svi smo mi zauzeti. Svi imamo kilometarske radne liste. Svi smo istrošeni na kraju dugog radnog dana. I svi možemo postati nervozni i nestrpljivi kada nam izgleda da stalno iznova moramo čistiti isti nered.

Ali, jednoga dana, naša djeca će prerasti stupanj maženja i igranja dječjih igara i prestati praviti te sitne greške koje je lako ispraviti. Ne znam kako je s vama, ali ja ne želim da se tada osvrnem i zažalim što nisam poklonila više vremena i pažnje ovim prilikama koje mi se neće vječno pružati.

Prilici da pokažem više suosjećanja i pomazim svoje dijete i onda kada se to od mene ne traži i ne očekuje.

Prilici da ostanem u njegovom krevetu još koji trenutak duže i promatram kako spokojno tone u san.

Prilici da uživam u njegovom slatkom smijehu i radovanju nekoj naizgled besmislenoj igri.

Prilici da mu pokažem da mi je više stalo do vremena provedenog s njim nego do peglanja rublja ili provjeravanja elektroničke pošte.

Za desetak godina, moj sin će biti tinejdžer preokupiran obvezama u školi, treninzima, druženjem, a možda čak i (jedva se usuđujem i reći) djevojkom. Provođenje vremena s mamom neće mu baš biti pri vrhu popisa prioriteta. Ali, kada mu budem rekla: “Hej prijatelju, možemo li nakratko popričati?”, nadam se da će ipak napraviti malo mjesta i za mene.

Mama ima li mjesta za mene

Autorica: Mary Ann Blair; Izvor: Viseodzivota/Herviewfromhome