Decembri su uvijek bili posebni – Valjda zato što označavaju nove početke i krajeve, nova lica, nove ljubavi 

Decembri su uvijek bili posebni. Valjda zato što označavaju nove početke i krajeve, nova lica, nove ljubavi ? O tom ne bih smjela pisati. Prave ljubavi se ne dešavaju onda kada ih trebamo, dese se kada ih ne očekujemo, baš nikako. Već evo par zima provodim sama.  Jesam li nesretna? Nisam. Dobro, možda malo, ponekad, za Nove godine, kada shvatam da vrijeme prolazi, da ja sazrijevam sama  i da nema naručja u kojem bih bila sigurna. Kad sat otkuca ponoć  i na kalendaru vidim prvi januar, znam da su na planeti milioni ljudi zagrljeni i sretni, imajući pored sebe nekog kome je bar malo stalo do njih. I kako da ja ne budem sretna, kad su ljudi oko mene sretni? Pa se onako nasmijem, a srce zaplače u meni, kao lavina kad se ruši niz planinu. I kad hvatam pahulje u ruke i kad trčim po snijegu i kad šetam sama, sretna sam, ali nisam ispunjena.

 

Jer uvijek nešto fali. Samoća nikad nije potpuna. Mogla bih biti sretna kada bih imala nekog da zajedno samujemo. Pa da mi on priča o nekoj plavokosoj djevojci koju je davno zavolio pa izgubio, a da mu ja milujem lice i šapućem neke mazne riječi. Da mu budem utjeha, ne ljubav. Da budem ta s kojom se osjeća sigurno. Da njegove smeđe oči zasijaju i da se nasmije kad mu kažem da mi je stalo da on bude sretan. Ne pitajte me čije su to smeđe oči, i čiji je to osmijeh spomenut. To je neko ko mi je previše daleko da bi bio blizu, a opet previše blizu da bi mi bio dalek..Pomislim Bože, koliko patnje ljudska duša može podnijeti a da se ne razlomi. Koliko sreće a da se ne postane ovisna o njoj. I koliko ljubavi da bi shvatila koja je ona prava? Gledam u nebo i molim Boga da zasniježi. Pa da i napolju bude ledeno i promrzlo, da se ova hladnoća u meni ne osjeća više tako usamljenom. Da nije samo u meni Sibir, lakše ću podnijeti dane što dolaze.

Izvor: http://dragica100.blogger.ba/